Tragovi prapovijesti

Općina Bedekovčina nalazi se na iznimno značajnom prometno-gospodarskom mjeslu u Krapinsko-zagorskoj županiji. Zajedno sa Zabokom, Oroslavjem i Stubičkim Toplicama čini gospodarski zamašnjak županije. Općina Bedekovčina se prostire na 52 četvorna km sa 16 naselja u kojima živi približno 8700 stanovnika. Povijesno i gopodarski najznačajnija su naselja Bedekovčina, Poznanovec i Orehovica. Stara i plemenita Bedekovčina zaista se može dičiti i jednim i drugim pridjevom. Stara, jer tragovi o čovjekovu postojanju u praskozorje europske prapovijesti vode i u ovaj kraj.
Na kontinuitet naseljenosti upućuju nalazi iz kamenog doba, a na moguću slavensku reminiscenciju patronimik sv. Vid uz kojega se javlja njegov protivnik zmaj. Zmaj se prikriva u šumi (dubravi), pa se ispod spomenutog sakralnog objekta javlja ime naselja Dubrava. Godine 1248. prvi put susrećemo ime plemićkog grada castrum Cubul, koje valja poistovjetiti s toponimom Kebel. Ranofeudalni posjed Kumur (današnji Veliki Komor) u neposrednoj blizini Bedekovčine (koja je njegova sljednica), kralj Bela IV. dodjeljuje Bedekovićima 1267. godine.
To se smatra i prvim spomenom postojanja mjesta. Uz Bedekoviće, časno mjesto u povijesti grada pripada i obitelji Sermage - u njihovoj kulturnoj, književnoj i političkoj djelatnosti.

Područje današnje općine Bedekovčina podijeljeno je između župa Bedekovčine i Orehovice. Prethodnica župne crkve sv. Barbare bila je drvena kapela posvećena toj svetici iz 1650. godine. Zagrebački kanonik Nikola Bedeković početkom 18. st. počinje zidati novu kapelu na istome mjestu. Kapela je dovršena 1778. godine. Župa je osnovana pod starim imenom Komor. To je prvobitno ime Bedekovčine iz 1726. godine. Početkom 20. st. u župu je prenesno 11 lijesova obitelji koja je stoljećima obitavala u ovome kraju.

Živost Bedekovčini daju i mladi koji se školuju u dvije osnovne škole s područnom školom Poznanovec te Osnovnoj školi "Stjepan Radić" u Brestovcu Orehovičkom s područnom školom u Orehovici. Srednja škola u Bedekovčini osposobljava učenike za sva zanatska zanimanja, što je dobro budući da je upravo Krapinsko-zagorska županija jedna od najjačih u obrtima. U sklopu srednje škole djeluje i učenički dom.

Desinić se kao sjedište rimokatoličke župe Sv. Jurja spominje još 1334. godine. Kralj Rudolf 1592. godine daje mjestu status slobodnog sjemenog središta pa je Desinić i danas znano sjemeno i trgovačko središte.

Dvorac Veliki Tabor, ponos ovog kraja i po ocjeni UNESCO-a najviša kategorija spomenika, vezuje se uz plemićku obitelj Rattkay koja je na vrhuncu moći posjedovala i Mali Tabor, Miljanu, Susedgrad, Donju Stubicu, Desinić, Jurketinec itd. Prvi spomen članova obitelji Rattkay javlja se već 1400-te godine u Gemerskoj županiji, u sjevernoj Ugarskoj. Obitelj je u mjestu Ratkha, na rječici Sajo, posjedovala dobro pa se sukladno toponimu posjeda i prozvala 'de Ratkha', a ubrzo potom i 'Rattkay'. Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća Pavao de 'Rathka (Rattkay) služio je kao kapetan četa u vojnim postrojbama bana i slavonskog hercega Ivaniša Korvina. U znak zahvalnosti za odanost, ratne zasluge, ali i u ime banova novčana duga dobio je 1502. dobra Jurkatinec i Veliki Tabor. Pavao je tako postavio temelje obiteljske prisutnosti u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji i postao rodonačelnik hrvatskih Rattkaya koji su dali mnoga zaslužna imena.

Donja Stubica prvi put se spominje u pisanim dokumentima već 1209. godine u povelji Andrije II. županu Vratislavu. Kao središte župe prvi put se spominje 1334. kada dobiva značajke urbanog naselja kao trgovište s razvijenim obrtom. U to vrijeme pripada velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu.

Grad Donja Stubica smješten je u središnjem dijelu sjevernih padina Medvednice (Zagrebačke gore) u zelenoj ljepoti stubičke dugodoline. Južnim dijelom obuhvaća raskošnu floru Parka prirode Medvednica, a na sjevemom dijelu je okružen živopisnim zagorskim brežuljcima. Ima deset naselja. Od Zagreba je udaljen 37 km i 28 km turističkom cestom preko Medvednice. Nalazi se na iznimno lijepom turističkom potezu - cesti koja vodi od Oroslavja preko Stubičkih Toplica i Gornje Stubice do Marije Bistrice. Pri Ministarstvu kulture registrirano je šest svjetovnih spomenika kulture - Donja Stubica kao povijesno urbanistička cjelina, pet sakralnih spomenika kulture i četiri arheološka lokaliteta, zatim Park prirode Medvednica i perivoj dvorca Stubički Golubovec okružen Vilinskim poljanama. Najznačajniji sakralni objekt je gotička barokizirana crkva Presvetoga Trojstva iz 1334. godine čija vizura dominira središtem grada. Od svjetovnih objekata kulture svakako je najznačajniji dvorac Stubički Golubovec kojl se nalazi na glavnoj cesti koja vodi od Donje Stubice (oko kilometar od središta mjesta) u pravcu Gornje Stubice i Marije Bistrice.

Prva zagorska vinska cesta

Prvi pisani trag spomena mjesta Đurmanec vodi nas u 1598. godinu kada se spominje pod nazivom Gurmanec. U to vrijeme krapinsko vlastelinstvo dijeli se na tri velike seoske općine (sučije) od kojih je jedna Đurmanec.

Godine 1731. propisano je pet mitnica na bivšim Krapinsko-kostelskim posjedima, pa tako doznajemo da u Đurmancu postoje tri mitnice: kod kuće Mihajla Vaslige i Pečeka, dok je treća mitnica kod Samolanca, a pripada grofici Ana-Mariji Drašković, udovici Petra Keglevića. Nekada je mjesto Đurmanec spadalo pod župu Pelrovsko u kojoj su bili pohranjeni svi do tada važni podaci o njemu, Svi postojeći podaci o Đurmancu uništeni su u II. svjetskom ratu kada je njemačka vojska spalila Župni dvor u Petrovskom.

Sadašnja općina Đurmanec konstituirana je 21. travnja 1993. godine. Zaštitnik općine je Sv. Juraj te se svake godine 23. travnja na Jurjevo slave Dan općine i Dan župe. Područje općine je šumovito i vinorodno te je tako 1994. godine otvorena prva Vinska cesta u Hrvatskom zagorju na potezu Đurmanec-Pregrada. Nije se ostalo na tome već se razmišlja i o razvoju lovnog turizma kao logična posljedica prirodnog okoliša. Budući da je riječ o tranzitnom mjestu, uskoro će tu prolaziti auto-cesta prema graničnom prijelazu Macelj, a mora se još više poraditi na razvoju ugostiteljske ponude i mogućnostima razvoja seoskog turizma.

Gornja Stubica smještena je na sjevernim obroncima Medvednice na prijelazu blagih brežuljaka u ravnicu potoka Burnjak i Topličina. U 13. st. spominje se kao naselje sa dva središta, crkvenim i svjetovnim. Središta su se nalazila na dva susjedna brežuljka. Crkveno središte bila je crkva podno koje se razvilo naselje dok se središte feudalne vlasti nalazilo na brežuljku Samci.

Prvo spominjanje imena "Stubica" nalazimo u povelji kralja Andrije II. Arpadovića iz 1209. godine u kojoj se prvi put sporninje i gornjostubička crkva svetog Jurja Mučenika. U tom nedavno obnovljenom sakralnom objektu ističu se ranobarokni ciborij, tri barokna oltara, propovjedaonica i orgulje iz 1806. godine. Oko crkve nalazi se lijepo uređeni okoliš s više od 50 vrsta ukrasnih sadnica u kojem je podignut spomenik "Hrvatskoj majci domovini", klesan u bijelom kamenu, autora Mirjane Drempetić Hanžić i Krešimira Roda. Neposredno uz crkvu uzdiže se jedini živi svjedok seljačke bune iz 1573. godine "Gupčeva lipa" pod kojom je prema narodnoj predaji seljački vođa Matija Gubec okupljao svoje istomišljenike.

Na susjednom brežuljku Samci u zelenilu dobro održavnog parka nalazi se barokni dvorac "Oršić" koji je podignut na temeljima srednjovjekovnog kaštela čiji su ostaci vidljivi i danas. U dvorcu se nalazi Muzej seljačkih buna kao i kapelica sv. Franje Ksaverskog - izložbeni prostor koji je oslikan prelijepim iluzionističkim freskama Antuna Lerchingera. Uz neposrednu blizinu dvorca podignut je impozantan spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu autora Antuna Augustinčića koji je podignut 1973. godine povodom obilježavanja četristote obljetnice Seljačke bune. Prostor oko dvorca i spomenika ureden je pejzažnim perivojem s kružnom stazom i odmorištima koja su okrenuta prema najatraktivnijim panoramškim slikama: šumi Burnjak, parku prirode "Medvednica", Stubičkoj dolini i slikovitoj Gornjoj Stubici.

Samo središte Gornje Stubice uljepšavaju mjesni perivoj u kojem su uočljivi drvored lipa i kestena, kapelica sv. Ivana Krstitelja iz 1862. godine, obnovljena 2001. te spomen-bista pilotu-vitezu domovinskog rata Rudolfu Perišinu, djelo Mladena Mikulina iz 1999. godine. Na području općine Gornje Stubice i župe sv. Juraj nalazi se još pet kapela i to u sv. Mateju, Dubovcu, Slanom Potoku, Dobrim Zdencima i Šagudovcu. Prometno povezana sa Zagrebom, Oroslavjem, Stubičkim Toplicama i Donjom Stubicom do Marije Bistrice, Gornja Stubica postaje još atraktivnijim i poželjnijim turističkim odredištem.

Bogata kulturna povijest

Područje općine Hum na Sutli pokrivaju župe Taborsko i Prišlin, jedna osmogodišnja osnovna škola s pet područnih četverogodišnjih i tri groblja. Od svjetovnih spomenika kulture najpoznatiji je srednjovjekovni dvorac Mali Tabor s tri cilindrične kule koje povezuju dva jednokatna krila s arkadama prema dvorištu. Taj dvorac iz 1497. nekoć je pripadao hrvatskom banu Ivanušu Korvinu, potom skoro puna tri stoljeća grofovskoj obitelji Rattkay da bi ga krajem 19. st. ženidbom dobio u posjed barun irskog podrijetla Hinko Kavanagh. Osim dvorca Mali Tabor pod spomeničkom zaštitom su i dvije kurije jednokatnice u Prišlinu i Taborskom.

Od sakralnih spomenika najsačuvaniji, najvrjedniji i jedan od najljepših je zavjetna župna crkva Majke Božje Taborske iz 1502. godine. Riječ je o krasnoj gotskoj jednobrodnoj građevini kojoj je sa svake strane dograđena barokna kapelica, a osobito se ističe masivni toranj s razigranom barkonom kapom. Od crkve do župnog dvora ispod nje vode stepenice s osebujnim natkritim hodnikom.

Crkva sv. Vida u Klenovcu Humskom potječe iz 1334.Tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Po svom četverokutnom svetištu, gotičkom glavnom oltaru i masivnom tornju s visoko smještenim biforama zanimljiva je crkva sv. Ivana Krstitelja u Lastinama iz 1644. godine. Župna crkva sv. Petra i Pavla u Prišlinu izgrađena je 1843. u klasicističkom stilu. Impresivno pročelje crkve rašlanjeno je pilastimna s volutama i ukrašeno zupcima uz vodoravnu profilaciju. Crkva je svojom veličinom i akustičnošću vrlo prikladna za održavanje koncerata duhovne glazbe.

Čarobna ljepota humskih spomenika kulture s predivnim krajobrazima u pozadini nadahnjivala je stvaralaštvo hrvatskih književnika Rikarda Jorgovanića, Janka Leskovara i Gustava Krkleca, slikara zagorskih krajolika Josipa Brezinšćaka, a uvelike nadahnjuje pjesništvo (šest zbirki poezije) i prozno stvaralaštvo (dva romana, knjigu priča te knjigu ogleda i eseja) suvremenog hrvatskog književnika, književnog prevoditelja i sadašnjeg načelnika općine Božidara Brezinšćaka Bagole.

Naselje Konjšćina prvi put se spominje 1334. godine i to kao župa. Ime je dobila po dvorcu plemićke obitelji Konjski. Njihov kaštel bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru. Prema dosadašnjim saznanjima kaštel je izgrađen prije 1500. godine. Općina Konjšćina danas ima 16 naselja, a sva naselja imaju povijesni karakter osim naselja Konjšćina. To je naselje 1992. godine dobilo službeni naziv, a do tada je bila Donja i Gornja Konjšćina. Danas ima 4.069 stanovnika.

Budući da je smješten u ravnici trebao se braniti na sve četiri strane, građen je kao četverokut koji na tri strane ima polukružnu izbočinu dok su na četvrtoj ulaz iz stubišta. U polukružnim izbočinama bile su smještene streljačnice. Utvrda je bila opasana kanalom i opkopana. Grad je nastao na izmaku srednjeg vijeka, pa se već približuje tvrđavama poput Siska i Nehaja. Kod Konjščine je bila bitka s turcima 1544. gdje se Ulam paša sukobio s Zrinjskim i Wildensteinom. Nad premoćnom turskom vojskom Zrinski i Wildenstein morali su se skloniti u utvrdu Konjskih. Nedaleko Konjščine nalazi se mjesto Hrašćina, (danas općina), gdje se u 18. st. dogodila senzacija: oko pet sati poslije podne na njivu je pala velika usijana kugla koja se rasprsnula u zraku i u komadima pala na njivu. Vijest se brzo proširila i župnik je poslao dvoje sluga da otkopaju nebesko žezlo što se duboko zarinulo u zemlju. Komad je bio težak 39,78 kg. Otpremljen je u Požun gdje je carskom odlukom taj dio meteora predan Bečkom muzeju. U muzeju su od tog dijela meteora otkinuti manji komadi i poslani u četrnaest gradova Europe, Amerike i Azije. Tako je nebesko žezlo pronjelo ime Hrašćine cijelim svijetom.

Krapina je osamstoljetni utvrđeni grad, a prvi put se spominje u pismenom dokumentu 1193. godine. Na prostoru grada Krapine nalaze se naselja stara više od 40.000 godina. Grad je najviše poznat po nalazištu "Krapinskog pračovjeka"- Homo krapiniensisa. Istraživanja su pokazala da je i kromanjonski čovjek prije 3.500 godina prebivao u toj kotlini koja je nekada bila kraj Panonskog mora, o čemu svjedoče brojni fosili. Pronađeni su kalupi za izradu oruđa i oružja od bronce u donjim slojevima temelja tvrđave. Rimski žrtvenici Jupiteru i ostaci legionarske poštanske postaje u Mihaljekovom jarku na južnom prilazu kotlini, ukazuju na postojanje važne rimske ceste koja je vodila iz Sisce (Siska) preko Ščitarjeva (južno od Zagreba) na Petoviu (Ptuj) via Krapina. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV Arpadović 1225. godine stolovao je u gradu Krapini gdje je razgovarao s knezom i biskupima splitskim i krbavskim o južnim granicama Hrvatske. Arheološkim iskopavanjima otkrivena je kraljevska kapela u kojoj su takvi ugovori potpisivani i pečaćeni uz prisegu. U toj kraljevskoj kapeli obavljeno je i vjenčanje kralja Sigismunda Anžuvinskog s Barbarom Celjskom kojemu je prisustvovalo više od četristo europskih kraljeva, prinčeva i velikaša. Krapinska župna crkva sv. Nikole zaštitnika grada spominje se 1311. godine, ali je razrušena potresom u 19. st. i obnovljena na starim temeljima na prijelazu u 20. st. Crkva sv. Katarine i franjevački samostan stari su više od 350 godina. U 17. st. tamo je bio fakultet teologije, filozofije, retorike i veoma vrijedna knjižnica koja je sačuvana do danas. Otvorena je za razgledavanje, zajedno sa sakralnim muzejem. U Krapini je bila i latinska škola (niža gimnazija) koju je pohađao i Ljudevit Gaj. Barokna crkva Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu su izgradili župljani krapinske župe prije 250 godina predstavlja jedan od najvrijednijih baroknih spomenika u Hrvatskoj, te služi kao zavjetovalište i proštenište. Krapina je poznata i kao vrlo zanimljivo turističko mjesto. Ban Josip Jelačić doveo je u Krapinu 1845. godine Saskog kralja kako bi razgledao to zanimljivo mjesto s najvećom utvrdom u tom dijelu Hrvatske i podgrađem koje od 1347. godine ima povlastice kraljevskog poveljnog trgovišta. Taj je grad od davnina bio sjedište Hrvatske plemenske župe. U 14. st. bila je županija, a danas je u Krapini sjedište Krapinsko-zagorske županije.

Prostire se lijevom obalom rijeke Sutle, kojom prolazi granica sa Slovenijom. Pod svojim se imenom Kumrovec prvi puta javlja u pisanim spomenicima 1463.g. kao jedan od posjeda na Cesargradskom vlastelinstvu. Kumrovec i okolna sela oduvijek su dio župe Tuhelj gdje je i Župna crkva. U Kumrovcu je kapela Svetog Roka, a spomenik kulture je kapela Majke Božje Snježne u Risvici. Smještena je na brijegu, gotovo okomito iznad spomenika hrvatskoj himni Antuna Mihanovića. Ovaj kameni obelisk, jedinstven spomenik himni, postavljen je 24.11.1935. g. uz stotu obljetnicu nastanka himne. Statutom općine taj datum je proglašen Danom općine Kumrovec.

Glavna atrakcija mjesta je muzej Staro selo Kumrovec s rodnom kućom predsjednika nekadašnje Jugoslavije - Josipa Broza Tita.

Starohrvatsko groblje i kameni ulomci ukrašeni pleterom

Strateška pozicija gradine na kojoj je podignuto svetište Majke Božje Gorske nalazi se iznad uskog klanca koji prolazi gotovo po sredini Ivančice. Taj je položaj već bio iskorišten u brončano doba, 2.500 godina prije Krista. Od tada do danas, uz male prekide, možemo pratiti sve slojeve naseljavanja na tom području. Na lokalitelu oko crkve Majke Božje Gorske tijekom arheoioških istraživanja 1998. godine pronađeno je starohrvatsko groblje iz 10. i 11. st. s tipičnim starohrvatskim nalazima. To je lipično groblje na redove, a pripada bilobrdskoj kulturi. Na istom su lokalitetu pronađeni kameni ulomci koji su ukrašeni pleterom. U sjevernoj Hrvatskoj postoje samo dva lokaliteta na kojima su nađeni ulomci ukrašeni pleternom ornamentikom, a to su Lobor i Sisak.

Pronađeni ulomak bio je drugi ulomak ukrašen pleternom ornamentikom. Pronađen je dio oltarne pregrade, a na njemu se nalazio natpis sveta M. Pretpostavlja se da je riječ o Svetoj Mariji. Ujedno je to i prvi spomen svete Marije u sjevernoj Hrvatskoj. Po tome je Lobor najstarije dokazano svetište Majke Božje u sjevernoj Hrvatskoj. Arheolozi su dosad zaključili kako je datacija oltarne pregrade i predromaničke crkve iz razdoblja od početka 9. st. do najkasnije konca 10. st, rekao je Krešimir Filipec iz Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prvi ulomak pleterne ornamentike s natpisom + SVMME koji je skrenuo pozornost na Lobor prvi je otkrio 1946. godine Tihomil Stahuljak. Filipec navodi kako su skulpture ukrašene pleterom uobičajene u južnoj, ali ne i u sjevernoj Hrvatskoj, pa su Sisak u kojem je bilo sjedište kneževine u
9. st. i Lobor presedani. Stoga je to vrlo bitno za nacionalnu povijest. Dokaz je to, smatra Filipec, i da je sjeverna Hrvatska najkasnije u doba kralja Tomislava bila sjedinjena s južnom Hrvatskom. Zanimljivo je da se iz Siska nekada upravo preko Lobora dolazilo u Ptuj. Inače, oko crkve Majke Božje Gorske održavaju se proštenja, a sama je crkva jednobrodna gotička građevina s poligonalnim svetištem, barokizirana u 18. st. Crkvu karakteriziraju dobro sačuvane gotičke freske s velikim brojem likova, a na glavnom oltaru nalazi se drveni gotički kip Majke Božje.

Naselje Marija Bistrica spominje se prvi put 1209. godine u povelji kralja Andrije, a ime Marija Bistrica pojavljuje se u 18. st. vezujući se uz otkriće čudesnog kipa Majke Božje. Župska crkva koja je do tada bila posvećena Sv. Petru i Pavlu nakon otkrića u istom stoljeću posvećuje se Blaženoj Djevici Mariji. Feudalni posjed Bistrica imao je više vlasnika od kojih su najpoznatiji: ban Slavonije Dionizije, Nikola Ludbreški, ban Ivan Čus, braća Bradač, Ivan Horvat, Mihael Konjski, porodica Kerečenji, Juraj pl. Malenić, grof Petar Keglević, grof Baltazar Patačić, grofovi Drašković, grof Petar Sermage i na kraju barun Lazar Hellenbach. Ukinućem kmetstva 1848. godine Marija Bistrica postaje kotar u okviru Zelinske podžupanije. Bistrička crkva i župni dvor oduvijek su bili okupljalište hrvatskih rodoljuba pa je upravo u župnom dvoru donesena odluka o osnivanju Matice ilirske koja je prerasla u Maticu hrvatsku. U Mariji Bistrici je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu 'Ljubav i zloba', a tu nastaje i budnica 'Prosto zrakom ptica leti'.

Župa Marija Bistrica se prvi puta spominje 1334. godine. Marija Bistrica je poznata kao Marijansko proštenište i to od 18. st. kada je otkriven kip Majke Božje uz koji se vezuju veliki broj čudesnih događanja koja su priznata tek poslije pomnih ispitivanja.

Hrvatski sabor 1715. godine podiže zavjetni oltar, a 1731. godine biskup Branjug posvećuje novu crkvu i mijenja ime naselja u Marija Bistrica. Današnji izgled crkveni kompleks dobiva 1883. godine nakon velike obnove po, projektu arhitekta Bauera Bollea, a na uređenju rade najpoznatiji hrvatski umjetnici. " Papa Pio Xl.dodijelio je1923. godine svetištu naslov Male bazilike (basilica minor). Zlatne krune daruju 1935. godine nadbiskup Bauer i Stepinac u ime hrvatskog naroda. Biskupska konferencija ustanovljuje 1971. god. Mariju Bistricu kao nacionalno svetište i određuje 13. srpnja blagdanom majke Božje Bistričke. Na proslavu tristogodišnjice svetišta i 1300-tu godišnjicu pokrštenja Hrvata 9. rujna 1984. godine okupilo se na Nacionalnom euharistijskom kongresu 400.000 vjernika. Najsvečaniji dan je 3. listopad 1998. kada papa Ivan Pavao II. posjećuje Mariju Bistricu povodom proglašenja pokojnog kardinala Alojzije Stepinca blaženim.

Stari i Novi Golubovec dva su mala mjesta u Hrvatskom zagorju kojih nema na zemljopisnoj karti Europe, no ipak se za njih znalo u europskim metropolama.

Krajem 19. st. dolazili su u Novi Golubovec zastupnici poznatih svjetskih tvrtki, a zajedno s njim ovaj kraj posjećivali su i domaći poslovni ljudi: trgovci, veleposjednici i industrijalci. Privlačile su ih naslage mrkog ugljena u Novom Golubovcu i susjednim mjestima. Kad se saznalo za Golubovečki bazen i kvalitetu ugljena nastala je "invazija" istraživača, agenata, trgovaca i industrijalaca. Tu je prodefilirala plejada vlasnika rudnika: smjenjivali su se grofovi i baruni, ugljenokopna društva, 'ortaštva' i dioničari. Tako je Golubovečka kotlina postala poznat rudarski bazen i značajan rezervoar pogonske energije u bivšoj Jugoslaviji. Prva ozbiljnija eksploatacija ugljena počela je 1875. godine, a trajala je do kraja II. svjetskog rata. Nakon likvidacije ugljenokopa, pod združenim nazivom Golubovečki rudnici nastali su pogoni za obradu metala, kasnije pogon Prvomajske Zagreb, a danas tvrtka Tišljar te Kamenolomi Golubovec i tvornica dimnjaka Schiedel.

Naziv Oroslavje prvi put se spominje 1408. godine, međutim povijest se praktički odvijala između dva nedaleka dvorca: Donje i Gornje Oroslavje.

Vlasnici su se izmjenjivali pa su njima vladale porodice Čikulina, Sermagea, Vojkovića, Vraniczanya
i industrijalca Prpića koji je u 20. stoljeću otkupio oba dvorca. Iz jednog je napravio tvornicu, a drugi je ostao sačuvan. Kroz svo to razdoblje gospodarstvo tog dijela uglavnom se temeljilo na vinogradarstvu, odnosno proizvodnji vina kojeje bilo glavni tržišni proizvod gotovo do 20. st.

Pregrada je gradsko središte i centar neposrednog zaleđa smještenog u krajnjem zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja u 1 prostoru porječja Krapine. Sadašnjim dijelom pregradskog prostora dominira 520 metara visoka Kunagora koja daje karakterističan izgled ovom području. Kunagora je i planinarski dom s markiranim stazama prema ruševinama srednjovjekovnog Kostelgrada. Cijela Kunagora je inače česti cilj planinarskih i izletničkih pohoda kojima je domaćin Planinarsko društvo Kunagora, osnovano 1950. godine. Na mjestu podruma današnjeg planinarskog doma stajala je kapela Navještenja Majke Božje. Prema ostacima temelja koji se i danas vide bila je to neobično velika kapela kojoj su, prića kaže, hodočastile trudnice. Sastav tla omogućio je razvoj rudarstva na ovom prostoru. Od velike su važnosti bila nalazišta ugljena i treba napomenuti da je Pregrada sve do 1975. godine imala ugljenokop.

Uz južnu padinu Kunagore je područje vinograda i ono predstavlja jedno od najznačajnijih vinogorja Hrvatskog zagorja uopće.U povijesnim izvorima Pregrada se prvi puta spominje kao crkvena župa 1334. godine u Statutu Zagrebačkog kaptola kojeg je preveo i objavio I.K. Tkalčić 1874. godine. Tvrđava Kostel spominje se prvi puta 1501. godine, a crkva Sv. Emerika isto kao i pregradska 1334. godine. U siječnju 1997. godine Pregrada je dobila status grada kao jedinice lokalne samouprave. Na području grada živi približno 7000 stanovnika. Čista industrija, malo gospodarstvo i obrtništvo te poljodjelstvo i turizam su neke od djelatnosti od razvojnog značaja za grad.

Bogato kulturno i prirodno nasljeđe temelj su i neprocjenjivo bogatstvo za razvoj turizma. Područje današnjeg grada Pregrade bogato je graditeljskim nasljeđem prošlosti i ljepotom prirodnog krajolika. Najznačajnija turistička manifestacija se zbiva zadnjeg vikenda u rujnu pod nazivom "Berba grojzdja" u okviru koje se održavaju sportske priredbe, gospodarske izložbe, glazbena i ostala kulturna događanja.

Povijest Radoboja

Prvi pisani spomen Radoboja pod nazivom Radboa potječe iz 1334. godine. Tuda je u rimsko doba prolazio put iz pravca Krapine prema Varaždinu. Kraj se značajnije razvio nakon 1811. godine kada je pronađeno nalazište sumpora, a potom i ugljena. Tu je nastao jedan od rijetkih europskih rudnika sumpora s originalnom tehnologijom prerade rude. Nakon Drugog svjetskog rata rudnik je prestao raditi, stručnjaci i rudari napustili su taj kraj i nastala je opća stagnacija.

U Radoboju je i jedno od najvećih svjetskih fosilnih nalazišta flore i faune od prije 19 milijuna godina s približno 1900 nalaza koji se čuvaju u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju te muzejima Beča i Londona. Nađen je, primjerice, fosilni list vinove loze star preko 12 milijuna godina što je dokaz da je tada na prostoru današnje općine Radoboj rasla vinova loza. Arheološki nalazi iz željeznog doba te grčki zlatni novac s glavama Atene i Nike govore o dugoj naseljenosti. Od sakralnih spomenika kulture svakako treba spomenuti gotičku crkvu sv. Jakova iz 12. stoljeća s prigradnjama iz 1766. godine.

Povijest Svetog Križa Začretje

Naziv mjesta nastao je iz dva dijela. Prvi dio imena Sveti Križ nastao je po crkvi posvećenoj Svetom Križu. Nema podataka o tome kada je osnovana župa, ali je iz popisa župa 1334. godine poznato da je crkva Svetog Križa na posjedu Petra, sina Nuzlinova postojala već te godine, što znači da je već ranije podignuta. 0 drugom dijelu imena mjesta Začretje postoje dvije verzije. Samo mjesto smjestilo se na povišenom tlu koje okružuju lugovi. Na površinama današnjih sjenokoša bila je nekad krasna hrastova šuma zvana "hrastina". Narod je nekad takav lug nazivao "čret", stoga bi jednostavno rekli: "Idemo za čret", te je vremenom nastalo Začretje. Druga je verzija da "čret" znači močvarno područje, pa je iza toga "čreta" odmorište iz čega je takoder vremenom nastalo Začretje.

Župna crkva Sv. Križa potječe još iz 12. stoljeća, a pregrađivana je tijekom 18. st. Vrlo su vrijedni barokni bočni oltari i propovjedaonica iz 1777. godine, kalež iz 1620. godine dok je glavni klasicistički oltar od sadre iz 1786. godine. Posebno je vrijedno spomenuti drveni kip nazvan "Oplakivanje Krista" koji potječe s kraja 15. ili prvepolovine 16. st. Vrijedna je i kapela sv. Vida koja je također gotskog stila, a prvi se put spominje u popisu iz 1334. godine. Na istom mjestu oko 1630. godine podignuta je današnja kapela. Glavni je oltar posvećen sv. Vidu, a podignut je 1718. godine. Osim kapele sv. Vida vrijedna spomena je i kapela Majke Božje Marije u Klupcima. Postojala je već 1502. godine, a prvi se put spominje 1639. godine u kanonskoj vizitaciji. Kapela sv. Ane koja se nalazi u Završju Začretskom postojala je već u drugoj polovini 16. st., ali se prvi put spominje 1627. godine.

U neposrednoj blizini župne crkve sv. Križa nalazi se kasnobarokni dvorac ponešto neobična tlocrta u obliku slova "V". Početkom 18. st. dvorac je pripadao obitelji Keglević koja je na tom istom mjestu imala stariju kuriju, a koja je kasnije uklopljena u sjeverno krilo novog zdanja. U neposrednoj blizini Svetog Križa Začretja nalazi se i dvorac Mirkovec koji je dobio naziv po obitelji Mirkoci koja ga je posjedovala u 16. i 17. st. U prošlosti su poseban utjecaj na kulturu imali svećenici koji su nerijetko bili jedini pismeni Ijudi. U 17. st. spominje se u sklopu crkve "učitelj", ali ne i škola. Prva pučka škola počela je djelovati 1838. godine, a prvi je učitelj bio Antun Špoljar. Veliki trag je iza sebe ostavio ravnajući učitelj Oskar WolfI koji je došao u mjesto 1913. godine i sa sobom donio fotoaparat, zahvaljujući čemu u školskoj spomenici i danas postoji opsežna fotodokumentacija.
Uz ime Oskara Wolfla vezano je i otvorenje nove školske zgrade na trgu 1914. godine, nabava prvog kinoprojektora i radija 1924. godine i dr. Vrijedno je spomenuti da je od ustanova u kući Pavla Fizira 1876. godine djelovala čitaonica koja je imala veliki utjecaj na kulturni razvitak mjesta. Prema sačuvanim pravilima iz onog vremena zadatak čitaonice bilo je širenje pismenosti. Od 1977. godine nakon više lokacija knjižnica seli, današnje prostorije u zgradu bivše škole na trgu gdje s uspjehom nastavlja svoje kulturno djelovanje.

Podno Cesargradske gore, između koloritnih brežuljaka smjestio se Tuhelj. Ime je dobio po staroslavenskoj riječi «tuhl» koja označava udubinu, vlažno mjesto što u kajkavskom narječju objašnjava «tuhtina». Tuhelj se spominje još krajem 14. stoljeća, a prva pisana isprava o Tuhlju datira iz 1403. godine. Kroz svoju prošlost Tuhelj se istakao kao povijesno, crkveno, političko i kulturno središte. Tako ne iznenađuje činjenica da je upravo ovdje sagrađena Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, spomenik kulture visoke prve kategorije, koja je svojom velebnošću te kulturnim i povijesnim značajem nadaleko poznata. Ona je danas prava ljepotica među tuheljskim hižama u prelijepom zagorskom okolišu.

Tuheljske Toplice, smještene u prekrasnim zagorskim brežuljcima, jedan su od najkompletnijih turističko rekreacijskih centara kontinentalnog turizma u Hrvatskoj, udaljene svega 40-tak kilometara od Zagreba. Terme Tuhelj jedinstveno su mjesto gdje okruženi netaknutom prirodom možete modernim oblicima rekreacije i športa očuvati i poboljšati svoje opće zdrastveno stanje, a kompletnom fizikalnom terapijom i prirodnom termalnim izvorima te ljekovitim peloidom (blatom) uspješno liječiti mnoge bolesti.

Terme Tuhelj nude i mnoge druge sadržaje tijekom čitave godine. Oni koji žele aktivan odmor mogu koristiti fizioprofilaktičke sadržaje u trima salama, saunama ručne i hidromasaže, tri unutarnja i šest vanjskih bazena, devet teniskih terena, terena za nogomet, odbojku, mini golf i druge športove. Vašem ugodnom boravku značajan je doprinos i klima koja u tom području iz umjerene kontinentalne prelazi u svježu planinsku. Uz moderan turističko rekreacijski centar uzdiže se barokni dvorac iz 18. stoljeća. Restoran «Mihanović», koji uz nacionalnu kuhinju u svojim restoranima nudi i najprofinjenijim ukusima poznata hrvatska i europska vina.

Predvorje turističkog Zagorja

Smješteno u idiličnom ambijentu smjenjivanja mekanih brežuljaka, dolina i riječnih korita, Veliko Trgovišće spominje se još 1501. godine. Upisano je u najstariji zemljovid ovoga kraja Stjepana Glavača iz 1676. godine. Početkom 19. st. uz mjesto se spominje poštanska cesta via Postalis te plemenitaška kurija. Točna godina osnutka župe nije poznata, ali se to vjerojatno dogodilo krajem 14. ili početkom 15 st. Naime, 1437. godine župa sv. Jurja u Jezeru već mijenja župnika, a ulogu župne crkve obavlja do 1876. godine. Kroz razdoblje od gotovo pet stoljeća crkva će doživjeti mnoštvo dogradnji, obnova i uređenja. Regulacijom župa 1789. godine stara župa sv. Jurja na Jezeru je smanjena. Otcijepljeni su joj sjeveroistočni dio od kojeg je oblikovana nova župa Sv. Tri Kralja u Velikoj Erpenji te jugozapadni dio od kojega je nastala župa sv. Roka u Kranjskoj Vesi. Kapela Majke Božje u Strmcu sagrađena je 1772. godine. Župnik Matija Dominić inicirao je gradnju novog župnog dvora u Velikom Trgovišću i 1842. godine preselio u njega iz Jezera. Dominić je započeo i gradnju nove župne crkve u samom Trgovišću, a usprkos brojnim nedaćama završio ju je župnik Augustin Kuči. Nova župna crkva Majke Božje Žalosne sagrađena je i blagoslovljena 1876. godine i time je sjedište župe preseljeno iz Jezera u Trgovišće.

Prvi spomen postojanja učitelja "meštar školnik" tj. latinski naziv "lada magistra" potječe iz 1737. godine. Ali, kako nije postojala zaklada za učitelja, poduka je ovisila o dobrohotnosti žitelja. Razlog nepostojanja zaklade je uzrokom da i dalje, do sredine 19. st. u Velikom Trgovišću ne djeluje učitelj, a naukovanje se prepuštalo privatnim podukama župnika. Međutim, na Velikoj Erpenji uz crkvu Sv.Tri Kralja pučka škola je s radom započela 25. rujna 1842. godine, a u Velikom Trgovišću tek 1860. godine zalaganjem velikog ilirca Tome Gajdeka, tadašnjeg župnika u Mariji Gorici. Tek je 1891. godine sagrađena nova školska zgrada u kojoj je u listopadu započela obuka djece. Izgradnjom zagorske željeznice od Zaprešića do Čakovca u duljini od 103 km 1885. godine, Veliko Trgovišće dobiva na značaju jer postaje važno prometno mjesto prema kojem gravitira šire područje. Tako su primjerice poljoprivredni proizvodi s mnogih plemićkih posjeda bliže i dalje okolice dovoženi na željezničku postaju u Veliko Trgovišće zbog daljeg transporta u Zagreb. Na tom je području bio razvijen i prijevoznički promet kočijama koji je tridesetih godina 20. stoljeća prerastao u autobusni. Po završetku II. svjetskog rata autobusni prijevoz obavlja "Aprom", a potom "Zagorjetrans".

Osim starih kurija, kapela, crkvica, raznih spomen ploča i spomen obilježja, valja spomenuti spomen područje Hrvatskoj majci uz crkvu Sv. Tri Kralja na Velikoj Erpenji. Spomenik je postavila družba Braće hrvatskog zmaja 1995. godine. U neposrednoj blizini spomenika "Hrvatskoj majci" nalazi se grob Justine Mihanović Petropoljske, majke pjesnika Antuna Mihanovića koji je ispjevao hrvatsku himnu "Lijepa naša".

Zabok - prometno središte

Zabok je smješten u geografskom i prometnom središtu Hrvatskog zagorja. Željezničko i cestovno raskrižje presudno su utjecali na razvitak grada. Gradnja željezničke pruge i postaje u Zaboku započela je 1885. godine. Već iduće godine službeno je otvorena pruga Zagreb-Varaždin i odvojak Zabok-Krapina. Odvojak pruge prema Gornjoj Stubici pušten je u promet 1916. godine. Razvijala se i cestovna mreža, pa je Zabok uz željezničko, postao i raskrižje magistralnih i lokalnih pravaca prema Zagrebu, Varaždinu, Krapini i Klanjcu.

Kratka povijest

Prva čitaonica u Zlataru osnovana je vjerojatno 1873. godine, za prvog predsjednika izabran je barun Đuro Rukavina, a brojala je sedamdesetak članova. Godine 1907. osnovanaje podružnica Hrvatskog sokola koji će nakon 20 godina svečano obilježiti ovu obljetnicu uz nazočnosl sekcije za tenis lovačkog društva Hrvatske čitaonice. U Zlataru se tih godina osnivaju Biciklistički klub Lastavica te pjevački i tamburaški zbor. Godine 1922. osniva se nogometni klub Oštrc. Prvu školu Zlatar je dobio 1842. god. s učiteljem Ladislavom Kutnjakom, a zaslugom župnika dr. Mihinića podignute su 1906. nedaleko crkve nova ženska pučka škola i samostan. Poslije Drugog svjetskog rata Zlatar ostaje bez najvažnijih ustanova. Godine 1955. Zlatar je prestao biti kotarsko središte, a 1962. gubi i status općine koja se seli u Zlatar Bistricu.

U Zlataru se 1963. osniva Narodno sveučilište, a 1969. manifestacija Dani kajkavske riječi. Godine 1983. Zlatar je proglašen gradskim naseljem, ali sa statusom mjesne zajednice. Demokratskim promjenama u Hrvatskoj, 1992. godine Zlataru se vraća općinsko sjedište, 29. prosinca iste godine dobiva status grada, a Radio Zlatar započinje s emitiranjem. Za Županijski sud Krapinsko-zagorske županije 2000. godine gradi se Palača pravde.

Za razvoj grada Zlatara, uz tradicionalno obrtništvo (136 obrtnika), obiteljski uzgoj vinove loze, stočarstvo i voćarstvo, važne su tvrtke Croatiatrans d.d., Ivančica d.d., Končar-Niskonaponski aparati, građevinska tvrtka Konstruktor, Prevent te mnoga trgovačka poduzeća. Kvalitetna infrastruktura i privatno poduzetništvo novi su zamašnjak ravoja zlatarskog kraja.